Dostojanstvo
Mnogi od nas se dobro sjećaju rata. Cijela Hrvatska je bila preplavljena izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Odmarališta i hoteli na moru, smještaji u obiteljima i u vlastitom aranžmanu, smještaj u inozemstvu kod rodbine ili u aranžmanu različitih humanitarnih i crkvenih organizacija – sve je to bila Hrvatska stvarnost još dugo vremena nakon rata.
Znamo iz medija kako je ovdje u Osijeku organiziran smještaj za izbjeglice iz Ukrajine u sportskoj dvorani Jug 2. Tamo će izbjeglicima, kako čujemo uglavnom majkama s malom djecom biti toplo, imati će na raspolaganju vodu i tuševe za higijenu, a kako smo mogli čuti od našeg gradonačelnika dobit će i besplatne karte za gradski javni prijevoz i bit će osiguran upis djece u školu. Zlobnici bi mogli reći da nije riječ o osobitim pogodnostima jer bi bilo krajnje nenormalno da se djeci ne omogući pohađanje škole jednako kao što bi bilo nehumano ljudima uskratiti mogućnost brige o elementarnoj higijeni. S druge strane svakako je bolje živjeti neko, makar i duže vrijeme u dvorani nego u podrumu negdje u Ukrajini. Međutim, ključno pitanje je da li takav smještaj koji su naše vlasti priredile ljudima dostojanstven i primjeren, posebno na neki duži rok, ovo imajući na umu današnje standarde koji su manje-više univerzalni u svim razvijenim dijelovima svijeta.
U situaciji kada je postalo bjelodano, brojkama nedvosmisleno dokazano da demografski stojimo katastrofalno, a to je proces koji ne može pokazivati znakove usporavanja s obzirom da je naš prosjek godina strašno visok, među najvišima na svijetu i kada staro stanovništvo uvelike brojčano preteže nad mlađim članovima zajednice te kada se tome svemu pribroji iseljavanje kojemu smo svjedočili i kojemu ćemo možda opet svjedočiti u budućnosti ukoliko nas dokači nova recesija, tada je lako doći do zaključka da je bio kakva imigracija za nas ravna dobitku na lotu, posebno ukoliko postoji mogućnost da se udomi veliki broj žena i obitelji s djecom.
Koliko stanova ima Grad Osijek u vlasništvu ili posjedu u kojima se mogu smjestiti ljudi iz Ukrajine? S kojim to prostorima vlada država koji se mogu brzo prenamijeniti ili odmah iskoristiti za smještaj izbjeglica, osim dakako stanova za visoke političke dužnosnike i smještaj njihovih frkovitih knjiga? Postoje li neki planovi da se u kratkom roku putem kreditnih zaduženja izgradi veliki broj gradskih i državnih stanova koji bi mogli biti upotrijebljeni za smještaj ljudi iz Ukrajine, odnosno za najam stranim i domaćim državljanima? Što je s Agencijom za promet nekretnina i otkupom napuštenih objekata koji postoje diljem Slavonije te prepuštanjem na uporabu tih objekata ljudima koji će ovdje ostati, barem dok traje Ukrajinska kriza, a potencijalno zauvijek? Hoćemo li organizirati zračni koridor ili autobuse koji će dovesti ljude ovdje zato što smo svjesni da smo u demografskom kolapsu i zato što vjerujemo da smo mi perspektivna sredina koja svima može omogućiti i osigurati dobar, kvalitetan i miran život, smještaj, školovanje i u konačnici posao i sve druge blagodati modernog života?
Nažalost, jasno je kako mi ne možemo u mnogim stvarima pomoći niti sami sebi, a kamoli iskoristiti ovu (ne)priliku za demografsku popunu koja treba shvatiti kao ključni zalog naše budućnosti.