Pitanje za jedan dolar (nipošto milijun zato što je pitanje isuviše jednostavno) je kakav bi Osijek bio grad da, kojim slučajem, nema Sveučilište. Kako bi tada izgledao dobni sastav stanovništva u našem gradu? Dovoljno je reći da iz popisa stanovništva iz 2011. godine proizlazi da indeks starenja za Osijek prelazi 120, pri čemu svaki indeks koji prelazi 100 svrstava odnosno područje, mjesto i/ili grad u sustav izrazito duboke starosti – tzv. Tip 4 – mjesto duboke ostarjelosti populacije. Inače, još 2011. godine Grad Osijek se s prosjekom starosti 41,9 godine nalazio iza starosnih pokazatelja Republike Hrvatske. Možemo samo zamisliti kakva je situacija danas, deset godina poslije i “pribojavati se” rezultata novog popisa stanovništva koji će, sasvim sigurno, u mnogim svojim aspektima biti katastrofalan.
Kako bi izgledalo tržište rada u našem gradu da, kojim slučajem nemamo Sveučilište i studentsku populaciju? I vrapci na grani znaju da brojni studenti obavljaju različite poslove na temelju tzv. studentskih ugovora koji sa sobom nose niže porezno opterećenje nego što je to slučaj s klasičnim ugovorima o radu kao i to da je krajem 2018. godine pravo na rad preko student servisa prošireno i na izvanredne studente što prije nije bio slučaj. Iako bi studenti trebali prvenstveno studirati i stjecati znanja i tek povremeno obavljati poslove koji nisu u domeni njihova buduće struke i specijalnosti, situacija je očigledno takva da je voda došla do grla. Potreba za mladom radnom snagom je očito nasušna i bez studenta spremnih obavljati najrazličitije poslove situacija s pronalaskom radnika bila bila vjerojatno neizdržva. Puno bi poslova propalo ili svoje operacije moralo svesti na minimum i to bi se onda dalje prelilo na demografska kretanja. Dakako, katastrofa s raspoloživosti radne snage u pojedinim strukama nije od jučer – ona je rezultat intenzivnih demografskih promjena jer brojni umirovljenici i invalidi uglavnom nisu mladi niti fleksibilni, a izostala je bilo kakava smislena politika u pogledu produkcije onih zanimanja za kojima postoji ili će postojati nasušna tržišna potreba.
Kako bi izgledao stambeni korpus Grada Osijeka da, kojim slučajem, nemamo Sveučilište i studente? Postoje li bilo kakve procjene o ekonomskom doprinosu studentske populacije i njihovom udjelu u BDP-u Osijeka i regije? Studenti su potrošači najrazličitijih usluga i proizvoda, a ne smijemo zanemariti niti činjenicu da mnogi građani svoj ekonomski opstanak baziraju na najmu stanova upravo studentima. Doista, što bi danas Osijek bio i kako bi grad izgledao demografski da, kojim slučajem, Osijek nije grad u kojemu postoje brojni fakulteti i sveučilišni odjeli.
Naizgled ovo se pitanje čini blesavim i izlišnim zato što Osijek jest grad u kojemu stoluje jedno srednje veliko sveučilište. Međutim osječko sveučilište je u velikim problemima. Ono sporo odgovara na promjene koje se događaju u akademskom svijetu, sada dodatno potaknute pandemijom koronavirusa. Šlag na tortu rekli bi zlobnici…demografski rasap u kombinaciji s drugim korona i inim nesnalaženjima ne predstavlja naročito dobru podlogu za stabilan i progresivan sveučilišni razvoj.
Pandemija koronavirusa će sasvim sigurno ostaviti značajne posljedice na mnoge aspekte društvenog i ekonomskog života u Republici Hrvatskoj kao što će to biti slučaj i drugdje u svijetu. Ona će djelovati kao katalizator za mnoge procese, uključujući i one u sektoru visokog obrazovanja. Iako je nezahvalno iznositi predikcije o budućim stanjima zato što se svijet konstantno mijenja, ipak na temelju sada poznatih činjenica možemo donijeti određene zaključke, razmisliti i odrediti što je potrebno učiniti kako bi se približili idealu zapadnog načina obrazovanja, reformirali obrazovne procese i podigli njihovu kvalitetu. Riječ bi bila o najboljoj mogućoj pripremi za izuzetno izazovna vremena pred nama.
Sistemska analiza pojava i međunarodno iskustvo te općenito povezanost sa svijetom je ono što krasi osobe iz sustava visokog obrazovanja te je logično da projekcije budućih, kao uostalom i analize sadašnjih stanja dolaze iz akademije koja je uvijek bila posvećena naprednom učenju i širenju znanja, dakle najpozvanija analizirati stanja, o svemu progovarati otvoreno i bez zadrške te svoje projekcije i planove pripremati na temelju konkretnih činjenica stavljenih u kontekst međunarodnih saznanja i iskustava. Nastavnici na Sveučilištu dobro znaju i mnogi dijele taj subjektivni dojam i stav da sveučilišta i njihove sastavnice ne smiju biti društveni ukrasi, sustavi s nedorečenom društvenom ulogom. Također, sveučilišta ne smiju biti statična i imuna na brze promjene koje se događaju u razvijenim dijelovima svijeta zato što pasivnost ili nedovoljna angažiranost na praćenju i implementaciji novih trendova proces razvoja lako može odvesti u stranputicu iz koje je poslije teško izaći na stazu razvoja i uspjeha. Osijek i Slavonija nisu udaljeni od zapadne Europe i lako je ustanoviti što bi to bio ogledni obrazac srednje velikog sveučilišta kojemu bi trebalo težiti. Čak i loš i manjkav plan djelovanja koji svoj temelj ima u prethodno jasno identificiranim činjenicama bolji je od nikakvog plana i ad hoc djelovanja te stihijskog suočavanja s izazovima kojih u ovim vremenima sasvim sigurno ne manjka. Identifikacija novih polaznih točki koje će biti potrebno pretočiti u realno provediv model razvoja je nužnost jer je bez kontekstualizacije poznatih parametara nemoguće jasno definirati i postaviti ciljeve i započeti poduzimati mjere koje bi u srednjem roku rezultirale kakvom-takvom konvergencijom sa stanjima na sveučilišnim sustavima zapadnog tipa.
Problemi su brojni. Primjerice, činjenica je da ne pružaju sve sastavnice Sveučilišta jednako (tržišno) perspektivne akademske programe kao i da postoje značajne razlike u prostornoj, možda i kadrovskoj kapacitiranosti za realizaciju razvojnih i istraživačkih planova. Dezintegriranost sastavnica na razini Sveučilišta stoji u opreci s bilo kakvim nastojanjem da se poveća učinkovitost i uspostavi model koji bi napokon doveo do učinkovitog upravljanja resursima koji uopće nisu zanemarivi. Primjerice, ako je nova dvorana sa svom potrebnom informatičkom i drugom opremom u novoj zgradi jedne od sastavnica prazna šest ili osam ili dva sata tijekom dana postoje li prepreke da tu dvoranu koriste drugi fakulteti koji trebaju prostor za realizaciju nastave ili neki drugi posao? Problem je posebno izražen sada kada postoje posebna ograničenja i pravila koja zahtijevaju provedbu pravila o distanci i maksimalnom broju osoba koje mogu boraviti u zatvorenom prostoru. Osim učinkovitog upravljanja resursima integracija sveučilišta ima i niz drugih prednosti. Riječ je o nečemu što je davno prepoznato od strane Europske komisije koja u svojim izvješćima o stanju u Republici Hrvatskoj redovito apostrofira problem fragmentarnosti sveučilišta i pravne autonomije fakulteta kao prepreku bilo kakvom povećanju učinkovitosti i međunarodnoj prepoznatljivosti sveučilišta i hrvatskog visokog obrazovanja. Europska komisija ne daje bilo kakve, već prijedloge koji svoju podlogu imaju u iskustvima drugih, razvijenijih država u kojima sveučilišta nisu samo nakupine fakulteta već sustavi koji imaju svoj jasno izražen identitet, naglašenu ekonomsku ulogu i društvenu odgovornost. Neučinkoviti sustavi se sporo moderniziraju, ti su procesi uvijek povezani s preprekama i formalnostima za čije je savladavanje potrebno dosta vremena, a upravo je modernizacija i internacionalizacija visokog obrazovanja i procesa studiranja na svim razinama ključna poluga koja može osigurati prepoznatljivost Sveučilišta u Osijeku na široj razini, posljedično probitke za Grad Osijek i cijelu regiju.
Činjenice
Prva stvar koju je važno shvatiti je da razrade u ovom tekstu ovo nisu prazne priče. Vrijeme brzo prolazi i ne smije se pasivno promatrati kako se sveučilišta u drugim državama brzo mijenjaju i prilagođavaju novim trendovima i pojavama dok se kod nas misli da se različita stanja uvijek mogu opravdavati s općim stanjem društva i njegovim političkim (ne)prilikama. Postoji niz činjenica koje treba uzeti u obzir prilikom konstruiranja plana za razdoblje koje je pred nama, posebno uvažavajući aspekt transformacije sveučilišnih sustava zbog pandemije koronavirusa.
- Demografska kretanja u Republici Hrvatskoj su jako loša. Država u ovom trenutku prilično sigurno ne broji više od 4 milijuna stanovnika (nedavno smo u medijima mogli pročitati jednu ocjenu o svega 3,8 milijuna stanovnika koji prebivaju u RH), dok prosječna starost ukupnog stanovništva svrstava Hrvatsku u grupu najstarijih nacija svijeta!!! To je nešto što svima mora biti jasno prilikom izrade bilo kakvih daljnjih analiza, ekspertiza, planova i strategija. Hrvatska nije mnogoljudna država koja promjenama može pristupiti polako s očekivanjem da se promjene u odnosu mladi-stari neće u jednom trenutku početi prelijevati izvanrednom brzinom i na taj način utjecati na opstojnost i funkcioniranje niza obrazovnih institucija. Već sada imamo situaciju u kojoj se neke škole zatvaraju zato što nemaju upisanih učenika, a situacija nije blistava niti u nekim gradskim sredinama u kojima je pad broja učenika u odnosu na razdoblje prije ulaska u Europsku uniju krajnje ozbiljan. Ne treba posebno spominjati problem koji imamo u Slavoniji nakon ulaska u EU koja je kao i mnogi drugi dijelovi Hrvatske pogođena iseljavanjem (statistički podaci su da Osijek bilježi pad broja učenika od 10,5 %, Županja 36,6 %, Pleternica 28 % itd.). Ukratko – svi sveučilišni centri koji žele osigurati svoju opstojnost moraju u svojim računicama i planovima za buduće razdoblje voditi računa o demografskom padu koji će svoje prave „zube“ pokazati tek u vremenu pred nama.
- Prema podacima koje na svojoj stranici pruža Agencija za znanost i visoko obrazovanje u republici Hrvatskoj djeluje 119 visokih učilišta sa statusom ustanove: 8 javnih sveučilišta, 2 privatna sveučilišta, 68 fakulteta i umjetničkih akademija te 1 sveučilišni centar na javnim sveučilištima, 4 privatna veleučilišta, 11 javnih veleučilišta, 22 privatne visoke škole i 3 javne visoke škole. Kada je riječ o pravnim fakultetima tada znamo da u RH postoje četiri pravna fakulteta i niz pravnih programa na veleučilištima. Riječ je o izuzetno visokom broju ustanova koji obavljaju posao visokog obrazovanja za jednu stanovništvom tako malu državu kao što je Republika Hrvatska. Poseban je problem činjenica da se većina ustanova financira iz zajedničke, tj. državne blagajne. Budući da smo prošlih godina uživali u godinama „debelih krava“ zato što su prihodi od turizma, konkretno od poreza na dodanu vrijednosti i niza trošarinskih nameta bili dostatni da se financijski servisiraju mnoge aktivnosti i institucije, razvila se sklonost otvaranju visokih učilišta i sveučilišta svugdje, čak i tamo gdje bi neke objektivne analize pokazale da nema potrebe za takvim otvaranjem zbog neposredne ili relativne blizine već postojećih etabliranih i dovoljno kapacitiranih sveučilišnih centara. Hoće li država moći u narednom periodu financirati takav rašireni sustav visokog (javnog) obrazovanja ostaje za vidjeti. Razumno je pretpostaviti da će u uvjetima ograničenih i smanjenih proračunskih prihoda financiranje sustava visokog obrazovanja i mnogih znanstvenih institucija biti podrobno analizirano, moguće i redefinirano na bazi nekih sasvim objektivnih poveznica i podataka na koje će u jednom trenutku samo ograničen utjecaj imati politika. Naime upravo se u okrilju politike često produciraju nerazumne odluke koje nemaju podlogu u bilo kakvim analizama niti su u javnom interesu, već se odluke donose samo radi dobivanja potpore na sljedećim izborima. Takve odluke nemaju podlogu ni u kakvim istraživanjima i analizama što samo po sebi pokazuje kako kaotično funkcionira sustav u kojemu se različite strategije i planovi produciraju kao na traci, međutim učinak izglasanih misija, vizija, akcijskih planova i strategija rijetko se proteže izvan sjednica na kojima su takve ideje i planovi usvojeni. U načelu to znači da ne treba očekivati da će država lako razriješiti nastali problem s visokim obrazovanjem, problem koji je u konačnici sama stvorila. Na kraju će ispasti da svatko mora samostalno voditi računa o sebi i svojim interesima na način na koji umije i najbolje zna.
- Povezanost tržišta rada sa sustavom visokog obrazovanja je dosta važan aspekt o kojemu se vodi računa na pogrešan način s kratkoročnim pogledima na stvari. Naime, čini se da je prevladavajuće stajalište kako uvođenje novih studijskih programa uz različite kombinatorike s nazivima studija i fakulteta panacea za problem privlačenja studenata u Osijek, umjesto da se pažljivo i osmišljeno pristupa reformama postojećih studijskih programa i kontinuirano radi na povećanju kvalitete obrazovnog procesa i njegove uniformiranosti, kako u segmentu nastavnog procesa tako i evaluacije studenata. Preglednik studijskih programa Mozvag otkriva da Sveučilište u Osijeku u svojoj ponudi ima 188 studijskih programa, od toga 125 na razini preddiplomskog, diplomskog i integriranog preddiplomskog i diplomskog sveučilišnog studija. Brojem studenata puno veća i financijski nemjerljivo potkovanija sveučilišta u zapadnom svijetu ne mogu se pohvaliti s takvim brojem studijskih programa, posebno ne na preddiplomskoj i diplomskoj razini („master studiji“ su nešto drugo, oni kratko traju i danas su visoko internacionalizirani, često se izvode na engleskom jeziku i sveučilišta se trude imati povećani broj master programa u ponudi, nerijetko na bazi kolaboracije osoba s raznih strana). Štoviše, ono što je u ovom trenutku bjelodano je da broj studenata na Sveučilištu u Osijeku u kontinuiranom padu, pri čemu se može isčitati kako je taj pad nešto snažnijeg intenziteta nego na druga tri velika sveučilišta u Republici Hrvatskoj, ovo barem ako se pogledaju podaci za razdoblje akademskih godina 2013/14-2018/19. dostupni na web stranici Agencije za znanost i visoko obrazovanje (nove podatke s nestrpljenjem očekujemo). Disperzija postojećih resursa na niz studijskih programa može dovesti do toga da kvaliteta nastavnih programa bude prosječna ili loša, a broj upisanih studenata neoptimalan. Kvaliteta nije posljedica kvantitete već treba uzeti da upravo obratno – kvantiteta u vidu broja studenata nakon određenog vremena postaje posljedica širenja dobrih vijesti i u praksi (ne na papiru!) utvrđene kvalitete pojedinih programa (prisjetimo se stare latinske fraze iz Eneide – Fama volat!). U uvjetima demografskog pada i ograničenih resursa pitanje osiguranja kvalitete i pitanje internacionalizacije javljaju se kao ključna pitanja o kojima će ovisiti održivost cijelog sustava (dovoljno je pogledati sramotno nefunkcionalnu englesku web stranicu Sveučilišta kako bi se shvatilo gdje se još uvijek nalazimo i to sada, na pragu 2021. godine, više od sedam godina nakon pristupanja Europskoj uniji). Dragi građani – u obližnjem Pečuhu studira nekoliko tisuća stranih studenata zato što se problem prepoznao na vrijeme i razvijeni su mnogi programi na engleskom jeziku. Kod nas se još uvijek nije spoznalo niti uvidjelo da ako postoji prevelika disperzija postojećeg – u naravi opadajućeg broja studenata na cijeli niz programa (ili kolegija unutar jednog programa) možemo u konačnici dobiti situaciju u kojoj je kvalitetu programa teško osigurati i kontrolirati.
- Zaključak je jasan – upravo će kvaliteta tradicionalnih studijskih programa i njihova primjerenost vremenu u kojem živimo, nipošto brojnost programa u ponudi (izuzev međunarodno orijentiranih master programa po uzoru na prakse iz svijeta), predstavljati najvažniji parametar koji će u budućnosti praviti razliku između najboljih, dobrih i onih loših. Isto tako bez poduzimanja ozbiljnih koraka prema internacionalizaciji sveučilišta u cjelini ne treba očekivati značajan, ako bilo kakav, pomak na rang ljestvicama i potom rast broja studenata u Osijeku. To je bitno shvatiti kao i to da se visoka kvaliteta studijskih programa ne može postići preko noći jer je potrebno poduzeti niz mjera kako bi započeo proces transformacije i internacionalizacije koji samo u sinergiji može osigurati probitke za Sveučilište u Osijeku u nekom srednjem roku. SWOT analize i samoanalize, strateški programi i strategije razvoja, uporaba točno određenih glagola prilikom sastavljanja ishoda učenja, ispunjavanje niza formalnih zahtjeva i birokratskih procedura radi zadovoljavanja akreditacijskih i reakreditacijskih prosudbi je svakako važna i nezaobilazna aktivnost, međutim ostaje kao pitanje u kojoj mjeri ispunjavanje različitih formalnih obrazaca i kriterija za vanjsko i interna vrednovanje u konačnici rezultira stvarnim kvalitativnim pomacima. Republika Hrvatska u odnosu na pravne studije nema, kao što je to primjerice u Njemačkoj, post festum državno administriranu kontrolu sposobnosti i (ishoda) naučenoga (izvrstan članak o tome kako funkcionira pravno obrazovanje u Njemačkoj dostupan je na web stranici Pravne klinike Pravnog fakulteta u Osijeku OSIJEK PRO BONO) što otvara mogućnost da se nastavni procesi fleksibiliziraju i prilagode stanju hrvatskog pravnog sustava, ali i temeljnim zasadama onoga što studiranje u svojoj biti doista jest na zapadnim sveučilištima i fakultetima. Riječ je o veoma važnom i u nas potpuno zanemarenom aspektu studiranja koji predstavlja os svih drugih nadogradnji, posebno onih koje se tiču nastavnog procesa.
O čemu je konkretno riječ kada govorimo o kvaliteti obrazovnog procesa?
Postoje mnogi aspekti studiranja koji bi se mogli sagledati kroz prizmu kvalitete. Međutim, ipak treba uzeti da su neki aspekti važniji od drugih. Ako pokušamo sistematizirati naša iskustva i dojmove koje smo ostvarili tijekom boravka na zapadnim sveučilištima tada smo lako mogli uočiti nekoliko stvari koje se mogu okarakterizirati ključnima za studiranje. Naravno da se u pozadini uvijek odvijaju razni birokratski procesi, međutim ono što je vidljivo prema van je lako uočljivo i orijentirano prema funkcionalizaciji i osiguranju kvalitete. Prvo je to da su sveučilišta strukturirana na način da centralnu poziciju sveučilišta i njegovih pojedinih sastavnica drže sveučilišne knjižnice i knjižnice pojedinih sastavnica. Prilikom svake gradnje imalo se na umu da svoje centralno mjesto, svojevrsno težište svemu treba dati u vidu knjižnica. Ne treba izgubiti iz vida da kada govorimo o knjižnicama ne govorimo samo o prostorima u kojima se mogu posuditi ili obaviti uvid u neke knjige – riječ je prije svega o radnim prostorima u kojima je studentima omogućeno da samostalno pristupaju literaturi i bazama podataka (danas je pristup bazama uglavnom otvoren kada se njima pristupa putem sveučilišnog računala ili sa sveučilišne mreže), prostorima s modernim skenerima i kopirnim mašinama (neshvatljivo je kako se još uvijek nije shvatilo da monopol na poslove kopiranja u inozemstvu imaju sveučilišta, a ne privatni poslovni poduhvati razasuti u neposrednoj blizini fakulteta), prostorima koji su iskrojeni kako za samostalan rad i učenje tako i za različite kolaboracije u vidu osmišljavanja projekata i drugih zajedničkih aktivnosti (primjerice novi kampus Sveučilišta Northampton u Engleskoj je namjerno osmišljen tako da potiče na kreativne i kolaborativne studentske aktivnosti). U takvim prostorima radni intenzitet je visok jer postoji tiha međusobna interakcija potaknuta ugodnim okruženjem i dugim radnim vremenom koje po naravi stvari uključuje subote, nedjelje, nerijetko i druge neradne dane. Važnost knjižnica i zajedničkih studentskih radnih prostora je važna i zato što je danas za mlade pravnike od odlučne važnosti osim temeljnih pravnih instituta i ustavnih odrednica spoznati vrijednost istraživačkog rada (sudska praksa danas predstavlja izuzetno važan izvor prava), urednog pravnog izražavanja, argumentacije i logike, prije nego gubiti vrijeme na učenju napamet izričaja različitih pojmova i tehnikalija. Danas je mnoge stvari iz hrvatskog prava i prakse teško razumjeti i istinskim pravnim profesionalcima pa je studente uz odgovarajuće mentorstvo i superviziju potrebno opskrbiti sa sposobnošću pravnog izražavanja na bazi samostalno provedenih istraživanja i analiza. Kome će sutra trebati pravnik koji nije u stanju detektirati problem te kroz jasno i pismeno izražavanje pružiti svestranu argumentaciju u prilog neke teze i/ili modela. Mi smo danas svjedoci kako se u hrvatskoj pravnoj praksi propisi često primjenjuju mehanički, da je argumentacija sudova i javnopravnih tijela nerijetko slaba i pogrešna, da su tumačenja takva da katkada negativno zadiru u samu bit pravnog sustava iz čega ispada da se prava i slobode često jamče samo na formalnoj razini, bez ikakvog praktičnog dosega i sadržaja, a kamoli u skladu s nekim prihvaćenim međunarodnim i europskim pravnim standardima. Poseban je problem uplitanje politike u zakonodavne procese, čak i onda kada struka jasno ukaže i dokaže da se čine nedopustivi propusti i greške. Rješenje za takva stanja sasvim sigurno nije podučavanje koje će u vidokrugu imati samo zakone i podzakonske propise, već izlazak iz takvih okvira i poučavanje prava na jednim novim i drukčijim osnovama koji će studentima u punom smislu otvoriti mogućnost spoznaje prava, ali i procesa koji obilježavaju nastanak prava u njegovim zakonskim, teoretskim i praktičnim osnovama.
Takvo podučavanje podrazumijeva različite tehnike i svima njima je zajedničko uključivanje studenata u raspravu, poticanje na razmišljanje i pisanje i ono što je najvažnije i bez čega se potonje ne može ostvariti – kontinuiran rad na proučavanju materijala u poticajnom okruženju poput knjižnica, koje ponovimo – nisu samo mjesta gdje se prikuplja i sređuje građa te pohranjuju knjige već mjesta za učenje, pisanje i druge aktivnosti. U konačnici, doista se možemo zapitati ima li smisla u 21. stoljeću putem prezentacija studentima prenositi informacije koje se lako mogu pronaći u temeljnoj literaturi ili je obrazovnom procesu poželjno pristupiti na način koji će omogućiti da se pravni instituti i problemi prikazuju u njihovom punom svjetlu pri čemu se mora početi inzistirati na odgovarajućim nastavnim pripremama od strane studenata.
Nove tehnologije nakon pandemije koronavirusa
Uporaba novih tehnologija nema alternativu. Informatizacija i kompjuterizacija svijeta je nezaustavljiv proces. Isto tako treba jasno reći da nije riječ o nečemu što je novo i nepoznato kao i to da današnje mogućnosti internetskih sustava koje su praktički preko noći postale prepoznate od strane stotina milijuna ljudi diljem svijeta postojale i prije pet, deset i više godina. One možda nisu bile sve user-friendly kao što su to danas niti su obilovale opcijama i nadogradnjama koje sada postoje, međutim održavanje web konferencije, snimanje učinioca, dostava materijala putem interneta, konstruiranje on-line ispita i slično su sve odreda opcije koje su postojale prije pandemije koronavirusa. Nakon što se pandemija smiri i konačno nestane postavlja se pitanje na koji način i u kojoj mjeri treba integrirati sustave za virtualno i udaljeno učenje (virtual, distant, remote teaching & learning) u nastavne procese i izvođenje studijskih programa te mogu li takvi sustavi doprinijeti općoj kvaliteti nastavnog procesa na Sveučilištu. O tome je već sada važno dobro promisliti kako bi se izbjegla potencijalna nesnalaženja i problemi kada postane moguće svu nastavu izvoditi na tradicionalan način. Prva stvar koju smo mogli uvidjeti tijekom virtualne nastave je da su današnje mogućnosti računalnih programa takve da je uz adekvatnu didaktičko metodološku pripremu i prilagodbu moguće održati sasvim pristojan i funkcionalan nastavni set. Štoviše, kada je riječ o manjim grupama studenata može se veoma učinkovito emulirati stanje u dvorani i od studenata zahtijevati uključivanje u raspravu te provoditi diskusiju kada je to potrebno radi pružanja odgovarajućih razjašnjenja. Vremenski odmak do kojega dolazi u komunikacijskom lancu je relativno mali i treba očekivati da će u budućnosti kada latencija postane dovoljno malena doživljaj web-conferencing-a postati u toj mjeri poboljšan i dinamičan da će se bez ikakvih problema radni sastanci i nastava za veliki broj sudionika moći održavati bez osobitih, ako ikakvih komplikacija. Znači li to da je vrijeme za široko uvođenje telematske nastave u pogledu svih kolegija koji nemaju izraženu praktičnu komponentu, dakle koji se na sadržajnoj i tehničkoj razini mogu prilagoditi virtualnom nastavnom procesu? Znači li to da će u budućnosti sastavnice na našem Sveučilištu postati pretežito orijentirane na telematske sustave? Znači li to da ćemo u budućnosti u našim dvoranama imati samo nekolicinu studenata jer će većina nastavu pratiti putem svojih mobitela i kompjutera?
Nema sumnje da nastava na daljinu ima neke prednosti, kako za studente tako i za nastavnike. Administracija nastavnih poslova i njihovo obavljanje je puno jednostavnije kada se jednom obavljena priprema može lako ponovno koristiti i distribuirati prema novim generacijama studenata. Mnogim studentima je mnogo isplativije nastavu pratiti od kuće, udaljeni od sveučilišnog centra jer se na taj način mogu eliminirati troškovi koje mjesto studiranja uobičajeno nosi sa sobom. Doduše, nastaje otklon od onoga što studentski život i socijalizacija donose sa sobom, ali u današnje vrijeme kada troškovi studiranja dolaze u prvi plan pretpostavka je da će svaka cost-benefit analiza rezultirati zaključkom o prevazi troškova nad onim što možemo podvesti pod tradicionalne aspekte studiranja.
U tom smislu u narednom vremenu bit će potrebno čim prije osmisliti precizan model koji će samo eventualno, u iznimnim slučajevima, dopuštati devijaciju od tradicionalnog modela studiranja i održavanja nastave u fakultetskim dvoranama. Odabir nastavnog modela ne smije biti prepušten samim nastavnicima već treba jasno propisati kada i u kojim situacijama se nastava i nastavni radni susreti mogu održavati online. Po naravi stvari individualne konzultacije i radni sastanci s malim brojem studenata mogu se u slučaju potrebe održavati na daljinu, međutim svi drugi nastavni procesi moraju se izvoditi uživo i dinamično, na način koji će studente stimulirati i aktivirati za uključivanje u diskusije i kontinuirano obavljanje radnih zadataka. Kao što smo već rekli, zadaci u vidu isčitavanja i proučavanja akademskih materijala te posebno sudske prakse, redoviti zadaci u vidu pisanje eseja i ogleda su studentski poslovi na koje se u narednom vremenu treba staviti osobit naglasak i koji, uz odgovarajuću superviziju predmetnih nastavnika mogu potpuno promijeniti način i doživljaj studiranja te u konačnici pozitivno utjecati na njegovu kvalitetu. Ovo nije nešto što treba biti aplikativno samo u odnosu na pravne i druge društvene znanosti, već je sasvim sigurno riječ o modelu koji se može aplicirati na mnogim studijskim programima. Postoji i potreba da se na razini Sveučilišta uspostavi uniforman informacijski i informatički model. Sada imamo situaciju da postoji cijeli niz sustava u uporabi što stvara malu konfuziju, potrebu za svakodnevnim „šaltanjem“ između informatičkih sustava što je nepotrebno, a i ne doprinosi lakšoj obradi svih podataka.
Nije li već davnih dana bilo moguće uspostaviti način izravne elektroničke komunikacije putem sveučilišno-administriranih email adresa na koje bi studenti primali sve službene informacije o odlukama Sveučilišta i pojedinačnih sastavnica? Iako se tako možda ne čini, postoji velika razlika između uporabe službenih i privatnih email adresa jer se za službene adrese mogu vezati određene presumpcije što nije slučaj s katkada potpuno blesavim akronimima privatno otvorenih i administriranih adresa. Čak i da se progresivno otpočne ulagati u proces uobličavanja jedinstvenog sveučilišnog informacijskog sustava i unifikaciju svih njegovih sastavnih dijelova još je jako puno posla koje treba obaviti.
Možemo zaključiti; pandemija će prestati jer će medicina i tehnologija svoj posao sasvim sigurno dobro odraditi. U pandemiji nije pobijedio virus već su pravi pobjednici osim znanosti koja traga za lijekom mediji i internet, dakle tehnološke kompanije koje stoje iza gotovo svih društvenih procesa, iako mi možda ne mislimo da je tome baš tako. Civilizacija će preživjeti i ovu „kataklizmu“ i stvari će se vratiti u neki oblik novog normalnog koje smo u jednom trenutku prihvatili za „moto“ borbe protiv pandemije. Međutim upravo stoga što to „novo normalno“ ne treba postati „normalno“ jer ono naprosto nije normalno, bit će nužno čim je prije moguće vratiti nastavne procese na fakultete, napokon učiniti iskorake i izgraditi sveučilišnu i pojedinačne knjižnice te studiranje u Osijeku približiti studiranju na način na koji ono funkcionira u razvijenom svijetu. Potrebno je napraviti „tweak“ u načinu podučavanja i pristupa kako bi se naše Sveučilište transformiralo u sustav koji će emulirati ono što se već dugo vremena radi na zapadu. Izuzetno je važno shvatiti i percipirati da je riječ apsolutno jedinoj šansi za kontinuirani razvoj Sveučilišta, riječ je o jedinom mogućem odgovoru na stagnaciju i odlazak u režim prosječnosti. Ali prosječnost u globaliziranom svijetu više ne prolazi, ona nema budućnost! Moguće je da će ovu krizu iskoristiti bogati i moćni da postanu još napredniji nad ostatkom svijeta. Cijena studiranja u zapadnoj Europi je već neko vrijeme u padu i nije nemoguće da će subvencije za studente u budućnosti postati još dostupnije. Ako mi idućih godina na svojim fakultetskim hodnicima ne budemo imali vrevu i puno studenata patiti će ne samo Sveučilište već i grad i cijela regija. Dosadne i nadvladane nastavne modele treba odbaciti te učiniti iskorak i prilagodbu koja će zahtijevati od svih perspektivnih studenata maksimalno uključivanje u proces studiranja neovisno o tome je li riječ o redovnim ili izvanrednim studentima. Na zapadu studenti koji su posvećeni procesu studiranja na način na koji se to od njih traži ne mogu tako lako pasti ispit jer se pravi ispit nikada ne krije u konačnom ispitu, već u adekvatnoj superviziji i kontinuiranoj radnoj aktivnosti. Sveučilište ne smije biti pasivno i stagnantno, ono mora aktivno djelovati na korist svih svojih sastavnica i studenata i kada je u pitanju kvaliteta studiranja i kada je u pitanju sve ono što tu kvalitetu čini, a to je i stvaranje uvjeta za pravi studentski život koji se vrti oko istraživanja i upijanja znanja iz različitih izvora te socijalizacije na svim razinama, uključujući i sportske aktivnosti. Stoga se ne može više opravdavati stanje u kojem nemamo knjižnicu, ali neke sastavnice imaju velebne sveučilišne zgrade s nešto studenata odmah preko puta derutne bolnice s puno pacijenata. Riječ je o paradoksima koje treba hitro otkloniti te postojeće prostore i sve druge potencijalne maksimalno iskoristiti. Temelji za takvo djelovanje se moraju čim prije ostvariti na normativnoj i svim drugim razinama, među inim i zato što su potencijali znatno veći od onoga što sada imamo i taborimo. Zato će na valu obećane pomoći iz EU trebati biti pametan i pogoditi prava vrata, vrata stabilnog i dugoročnog razvitka umjesto vrata koja će nas suočiti s problemima onda kada to već bude kasno.