Šibicara
U Kauflandu i Lidlu šibice se prodaju u pakiranju od 10 komada za 3 kn po pakiranju. Ako šibice kupujete na trafici tada su puno skuplje, nerijetko nisu značajno jeftinije od upaljača. To je moje iskustvo s cijenom šibica koja, čak i kada je viša ili visoka pronalazi svoje kupce. Kada je, pak, riječ o njihovoj uporabljivosti tada treba primijetiti da se šibice još uvijek svestrano rabe (logično, inače se ne bi svugdje prodavale). Nebitno je li riječ o paljenju vatre, svijeće, cigarete ili nekoj drugoj potrebi za instantnim plamenom na malom drvenom štapiću ili kartončiću opstoji već stotinama godina (postoje zapisi kako su se prve šibice pojavile u Kini u srednjem vijeku, dok su se klasične tvorničko proizvedene kemijske šibice pojavile na tržištu početkom XIX. stoljeća). Ukratko, riječ je zanimljivom, jednostavnom i nadasve potrebnom proizodu, dovoljno jeftinom da nitko, čak niti kada je cijena kutije šibica pedeset ili sto puta viša od proizvodne ne kalkulira s plaćanjem istaknute cijene. Možemo dodati i to da je riječ o proizodu koji je pogodan za marketing zato što na kutiju šibica možete otisnuti različite poruke i reklame.
Povjesničari i mnoge druge osobe koje su istraživale, možda i doživjele industrijski Osijek znaju kako je Osijek kao veliki industrijski grad dugo vremena bio jedan od predvodnika industrijskih tijekova – ovo i za vrijeme Monarhije, i Države SHS i Kraljevine i svih ondašnjih Jugoslavija. Nije trebalo proći dugo vremena prije nego bi se nove tehnologije i strojevi razvijeni negdje u Europi pojavili u našem gradu na Dravi. Tako je poduzeće Prva osječka tvornica ognjila osnovano još 1856. godine i u različitim pravnim oblicima ono je djelovalo i uspješno proizvodilo šibice sve dok se sve četiri automatske linije za proizvodnju šibica nisu prodale što je posljedično dovelo do gašenja proizvodnje šibica u našem gradu. Do tada je privatizirano poduzeće Drava tvornica žigica proizvodila šibice i ta osnovna proizvodnja i djelatnost je društvu donosila najveći dio prihoda.
Moja namjera ovdje nije potaknuti raspravu o tome zašto je i kako propala naša poznata tvornica. Pretraga interneta otkriva da postoje neki tekstovi koji dotiču problem (kliknite ovdje), a postoje i službeni dokumenti iz kojih se može vidjeti kako je cijela priča pretvorbe i privatizacije tekla i što je konačna, dakako negativna revizijska ocjena provedenih pravnih i računovodstvenih malverzacija (Izvješće o obavljenoj reviziji i privatizaciji iz prosinca 2003.). Činjenica je da je Osijek nekada imao šibicaru, ali danas ju više nema niti će ju više ikada imati pa kada preko puta groblja kupujete lampion i dobijete šibice znajte da je riječ o šibicama iz Poljske, Indije, Kine ili neke druge države. Primjerice ja sam nedavno vidio kutiju šibica s naznakom države podrijetla Švedska iz čega ispada da se u Švedskoj šibice isplati proizvoditi i izvoziti diljem svijeta, dok je kod nas to više nije slučaj iaoko je osječka tvornica bila starija čak i od najstarijih švedskih tvornica šibica. Dokaz da je tome tako naći ćete ako kliknete ovdje.
Ja želim ukazati na sljedeći problem; danas je bivša tvornica u jednom dijelu (sjeverna strana Reisnerove ulice) ruševna neosigurana struktura ispunjena smećem i građevinskim otpadom, a u svojem južnom sektoru struktura obrasla u šipražje, zapuštena i također kontaminirana otpadom, struktura o čijem postojanju i njenoj štetnosti za život građana nitko godinama ne vodi računa. Prije deset godina dogodila se tragedija. Naime u prostoru tvornice dogodila se eksplozija i petero ljudi je bilo ozlijeđeno, a kasnije je i jedna ozlijeđena radnica preminula! Eksplozija, smeće, ruševni objekti, opasne (s)tvari…sve u najstrožem centru Grada Osijeka!
Deset je godina prošlo i prostor bivše tvornice i dalje stoji napušten, derutan i kontaminiran. Tko zna je li tamo još uvijek usklađišten neki opasni otpad i na koji način postojeći otpad utječe na zdravlje građana koji prebivaju u blizini tvornice, a možda i svih nas koji živimo u Osijeku. Što rade i s čim se ljudi na vlasti i zaposleni u gradskim odjelima čije ingerencije, barem ako u obzir uzmemo nazive svih tih službi, dotiču problem pogona stare šibicare (Odjel za komunalno gospodarstvo, promet i mjesnu samoupravu, Odjel za gospodarenje imovinom i vlasničko-pravne odnose, Odjel za graditeljstvo, energetsku učinkovitost i zaštitu okoliša, odjel za ovo, odjel za ono…)? Zašto vlasnici nisu najstrože novčano penalizirani za održavanje neodrživog stanja koje može potrajati još godinama? Ako su se pojedini objekti urušili i nisu više ni na koji način obnovljivi kao industrijska baština Grada Osijeka (prisjetimo se da nema više industrijskog mosta preko Reisnerove ulice), zašto te parcele nisu očišćene od građevinskog materijala i smeća te fizički osigurane od ulaska djece ili trećih osoba? Postoji li bilo kakav plan da se taj prostor i drugi takvi prostori u gradu saniraju radi sprječavanja dalnje kontaminacije i naruživanja grada? Znamo li kako drugi gradovi u Europi i svijetu rješavaju problem privatnih napuštenih i opasnih objekata i jesu li istraženi modeli koji bi se uklopili u hrvatski normativni okvir? Hoćemo li narednih 15 godina gledati istu sliku u centru našeg grada? Sramota.
