Miris baruta

Još malo pa će proći ravno trideset godina od početka rata i napada na Osijek. Trideset godina nije malo pa ipak u bespućima nacionalnog ili lokalnog medijskog etera često se osjeti miris baruta. Sada kada se bliže lokalni izbori postoji i mogućnost da će evociranje srbo-četničko-jugoslavenske agresije i napada na Osijek, ratnih obrana i djelovanja i zasluga u nekom trenutku doći u prvi plan izbornih rasprava umjesto nekih drugih, u naravi gorućih komunalnih pitanja. To je zapravo logično jer na ovom prostoru rat još uvijek tinja u glavama, čitave politike izrasle su u ratu i na ratnoj priči. U krajnjoj liniji u prošlosti se puno puta pokazalo da su rat i ratne teme neobično učinkovit mehanizam stjecanja glasova i političkih poena, jedan “uvijek-uspješan” način galvaniziranja biračkog tijela.  
Rat je stanje konflikta, loše i toksično stanje (jedan od simbola toksičnosti je kosturska glava s prekriženim kostima).  Ako je netko pozvan reći zašto je rat loš u kontekstu dugoročnog, mirnog i stabilnog društvenog razvoja i napretka tada smo to mi ovdje u Osijeku. Drugi svjetski rat je demografsku i etničku sliku Osijeka potpuno izmijenio i prekinuo njegov stabilan gospodarski razvoj i trebalo je podosta vremena da se na temeljima konfiscirane imovine i industrijskih pogona razviju temelji za miran i stabilan društveni razvoj (dakako, u uvjetima i pod palicom ondašnjeg političkog sistema). Domovinski rat je također ostavio teške posljedice na Osijek. Ožiljci prošlog rata više nisu vidljivi kao rupe od granata i gelera i rastreseni krovovi, ali ostale su psihičke posljedice u glavama mnogih ljudi i kada svemu pribrojimo ono što se događalo za vrijeme rata i u vrijeme poraća kada su oni pravi gospodarski, socijalni i drugi društveni potezi izostali, tada nije osobito čudno da danas još uvijek, “samo” trideset godina od početka rata imamo plodno tlo za “povratak u prošlost” umjesto da sve svoje potencijale i poglede usmjerimo prema budućnosti. 

    
U uvjetima sveprisutne devastacije i snažnog demografskog urušavanja kakvom danas svjedočimo u Slavoniji prisjećati se rata i razgovarati o ratu zapravo uopće nije teško. Poveznica na rat je  (pre)više. Uvijek se neko loše stanje može povezati i kontekstualizirati s ratom. I sjećanja su još uvijek svježa! Primjerice ja se jako dobro sjećam svih granata koje pale na kuću ili ispred kuće dok smo brat i ja bili tamo. Jedna granata je pala na krov točno iznad sobe u kojoj smo spavali, druga je izravno udarila i probila zid susjednog stana, a treća je pala ravno ispred stana na ulicu. Za vrijeme potonja dva udara bili smo u podrumu. Druge granate što su pogodile obližnje kuće i cestu nisam brojao niti upamtio, ali ove tri jesam i još ih se uvijek živo sjećam. Iz današnje perspektive to je bilo zvučno i stresom ispunjeno iskustvo, u tom smislu i donekle zanimljivo, ali zapravo ružno i bespotrebno. Brojnim ljudima je rad donio samo patnju, bol i jad.  Kad bi, kojim slučajem, ovdje izbio neki novi rat, međunacionalni sukob ili trenje ja bih upalio automobil, pokupio sve svoje najmilije i najvažnije i otišao živjeti u Norvešku ili Švedsku ili negdje drugdje gdje je mirno i stabilno i gdje rata nema, ali dobre perspektive za život, (za)rad(u) i školovanje ima.    

 
Ako se u raspravama koje budu uslijedile pred lokalne izbore bude malo osjetio miris baruta tada  će to biti znak da komunalni problemi, dakle oni koji se izravno tiču i koji su pod izravnom ingerencijom sustava lokalne uprave i samouprave, problemi koji su odlučni za kvalitetu života u gradu, podizanje razine njegove kulture, nastup snage argumenta i dijaloga uopće nisu važni i presudni za dobivanje povjerenja na izborima. To će samo biti znak da mi još uvijek taborimo u vremenu koje je davno prošlo…to je valjda zato što mi ovdje nismo spoznali kako je jedini pravi i dobri miris baruta miris €, miris posla i razvoja, miris znanja i kulture, miris koji ovaj globalizirani i integrirani svijet i Europu tjera htjeli-nehtjeli naprijed i htjeli-nehtjeli u pozitivnom smjeru. 

Uvjeren sam da bi, kada bi netko pitao generale Gotovinu i Markača čiji naruženi grafit stoji na Trgu pape Ivana Pavla II, žele li oni da taj grafit ostane ili da se ukloni s Trga rekli da žele njegovo uklanjanje, da se zid uredno prekreči i oplemeni bilo čime samo ne s njihovim siluetama. Sumnjam da će ih netko nešto pitati isto kao što ih vjerojatno nitko nije ni pitao žele li da grafit bude uopće iscrtan. Kod nas je miris baruta ipak prevažan i preintenzivan i kada bi on kojim čudom nestao sa scene veliko je pitanje kojim bi mirisima u danim okolnostima on ustupio svoje prominentno mjesto.