Murali

U različitim medijiima vidio sam da se u Rijeci događa jedan pozitivan umjetnički trend, a riječ je o oslikavanju oronulih pročelja i zabata zgrada čije sivilo i derutnost narušavaju izgled i doživljaj grada i njegovih ulica (poveznica na članak Jutarnjeg lista o riječkim muralima nalazi se ovdje).

Od davnina ljudi ukrašavaju svojhe domove i gradske ulice s crtežima različitih dimenzija i tematike pa u tom smislu murali kao izraz “street art kulture” nisu od jučer i povijesno gledajući ne treba ih vezivati isključivo za uličnu umjetnost (ionako oni to danas jesu). Riječ je o umjetnosti koja, zanimljivo, čak i kada je slabije kvalitete zbog svojih velikih dimenzija ostavlja upečatljiv dojam.

Uglavnom, zašto su murali važni i zašto treba oplemeniti centar i druge dijelove grada (tamo gdje postoje uvjeti i gdje je to primjereno) s muralima?
Jedan razlog je razbijanje sivila i davanje određene doze kolorita, jednog novog doživljaja gradskom prostoru. Nije riječ o zanemarivoj prednosti murala. Postoji puno starih kuća i zidova koji bi s lakoćom upili nove boje i kretivne umjetničke ideje.

Drugi razlog, osobno sam mišljenja puno važniji od prvog, leži u nasušnoj potrebi za stvaranjem jednog novog poletnog kulturnog i akademskog ozračja. U praksi to bi značilo da umjetnici neće dobivati poticaj kako bi naslikali mural u čast nogometašu Bočkaju koji se pijan nakon turbo folk koncerta zabio autom u benzisku crpku ili nekoj drugoj poznatoj osobi koja emitira vrijednosti i ponašanja koja ne smiju biti uzor mladim osobama, bez obzira koliko para i uspjeha imali ti ljudi.

Nije dobro niti da se murali koriste za evociranje ratnih događanja i stradanja grada. Ne sviđa mi se ratna rana koja krasi zgradu Muzeja likovnih umjetnosti i ne znam zašto ona nije sanirana prilikom obnove zgrade. Kome je u interesu da dovijeka živimo u ratu i svugdje naglašavamo događaje koji su bili neugodni i ružni? Već imamo grafite, crvenog fiću i spomenike i treba spoznati da je to dovoljno, možda čak i “zu viel” zato što širenje “radosti rata” jednom mora prestati.
S druge strane širenje kulture, znanosti, vrijednosti intelektualne spoznaje, a u naravi imena onih najboljih, najkvalitetnijih osoba, stvari i događaja koji su definirali samu bit ovog grada i njegov status u povijesnom kontekstu mogu djelovati kao inspiracija za mnoge mlade i ne tako mlade ljude. Ljudi moraju uvidjeti da su istinske vrijednosti dublje i da se one nalaze uglavnom izvan “civilizacije prodaje snova” kako trenutno stanje i današnje vrijeme opisuje naš poznati učitelj i astronom Korado Korlević. Waldinger, Nemon, Krežma, Prelog, Ružička, Knifer, Strossmayer, Milanković, Axmann, Fekete, Lustig, Cesarić, Nikoš, Čikoš Sesija, Jäger, Pejačević, Glembay…..Osijek ima “no end” listu ljudi čiji život, rad, izumi i djela mogu biti okidač za različite umjetničke doživljaje i intervencije na oronule zidove u vidu murala.

Govorimo o našem najvrijednijem nasljeđu,  zasadi koju moramo iskoristiti kako bi građanima poslali poruku što smo bili i što su vrijednosti koje ćemo štovati i promovirati u budućnosti. Nečinjenje i štovanje “kulturnog kolapsa” na razini grada i sveučilišta neće produbiti naše intelektualne kapacitete i sposobnosti već upravo suprotno – odvesti će nas na mjesto kojemu ovaj grad, povijesno gledajući, nikada nije pripadao. To je mjesto orunulo, nekulturno i prljavo. Dužnost je gradske uprave i sveučilišta kontinuirano osviještavati o postojanju kroničnog manjka vrijednosti i sadržaja u našoj sredini i poduzeti sve moguće korake da se taj nedostatak ukloni. Intervencije u vidu murala na oronulin osječkim zidovima predstavljaju samo jedan od mogućih instrumenata za suočavanje s izazovima nikad izazovnije budućnosti.