Mauzolej

Mauzolej

Prošlu subotu, dana 20 studenog 2021. godine na groblju u Retfali pokopan je naš uvaženi Osječanin, gospodin Nikola Mak. Gospodina Maka poznavao sam od djetinjstva i doista je riječ o čovjeku koji je prototip istinskog gospodina s građanskim manirima koji su nekada u našem Gradu bili pravilo, a danas su iznimka, tek kod rijetkih ljudi prisutna pojava. Odmah moram reći da ovaj kratki tekst nije nekrolog pokojnom Herr Maku, već je riječ o tome da je recentni događaj pokopa i onoga što sam tamo vidio ponovno utvrdio ono što sam već imao prilike doživjeti i vidjeti, a to je slaba i narušena dostojanstvenost naših grobnih polja te lakonski pristup naših svećenika i djelatnika komunalnog poduzeća samom činu pokopa.

Slaba i narušena dostojanstvenost naših grobnih polja ogleda se u činjenica da su ona mahom neuredna, pretrpana, slabo održavana i slabo štićena. Čak i naše Centralno groblje koje predstavlja groblje novijeg datuma i koje ipak obilježava kakav-takav red glede pozicioniranja grobnih mjesta predstavlja promašaj zato što nije osmišljeno kao park-groblje – naime, priroda i gusto zelenilo doprinosi miru duše i tijela, a osim toga groblje koje se gradi kao park šuma bi u konačnici dovelo do toga da se sakrije pogled na sve veće brdo smeća koje se nalazi u blizini groblja, našu “prekrasnu” Veliku Lončaricu. Ostala naša gradska groblja su takva kakva jesu, ona su rezultat naše pameti i povijesnih prilika, nekih loših tradicija i još gorih upravljačkih sposobnosti.

Što je poduzeto da bi se sanirao problem krađe lampiona i svijeća koji postoji već godinama diljem grobalja pod ingerencijom našeg velikog komunalnog poduzeća? Je li normalno da naše bogato komunalno poduzeće nije u stanju održavati sanitarne čvorove na grobljima urednima, ovo s obzirom da praktički svaki dan sva gradska groblja pohodi veliki broj ljudi?  Je li normalno da se ni na koji način ne skrbi o spomenicima kulture koji postoje na našim grobljima? Primjerice, na groblju u Retfali postoji prekrasni primjer sakralne kulture – mauzolej obitelji Pejačević koji stoji ružno devastiran i kao takav u katastrofalnom stanju godinama dominira cijelim prostorom. Je li stvarno moguće da ništa nije poduzeto da se ta vrijedna građevina sanira i privede religijskoj svrsi? Situacija s građevinama na drugim grobljima nije bolja, a posebno boli kada čovjek vidi stanje mrtvačnice i brojne srušene spomenike na najljepšem groblju u Osijeku –  starom Židovskom groblju koje se nalazi odmah preko puta našeg najvećeg i najstarijeg – Aninog groblja. Sramota je da na grobljima ne postoje kvalitetni bežični razglasi pa se redovito riječi svećenika ne mogu čuti u trenutku ukopa u grobno mjesto. Sramota je ono što sam upravo bio vidio, a to je da u pola pokopa vozilo Ukopa prolazi centralnim putem ne hajući za činjenicu da je u tijeku pokop i da se ljudi moraju micati vozilu. Sramota je što djelatnici Ukopa nisu u stanju otići do djece na obližnjem igralištu i upozoriti ih da nije primjereno glasno vikati i lupati loptu za vrijeme trajanja pokopa jer nema novca da se znakovi s takvom uputom izrade i postave na igralištu. Sramota je što svećenici danas pokope “odrade” čas posla, ovo valjda zbog korone, koja inače ima nevjerojatnu sposobnost napasti i ući u sluznice svih ljudi koji su došli na pokop 15 minuta nakon njegovog zakazanog početka.