O vladavini prava i stanju u građanskom pravosuđu

O vladavini prava i stanju u građanskom pravosuđu

Uvod

Našim studentima, profesorima, pravnim praktičarima, ali i drugim osobama koje redovito prate događanja iz političkog i društvenog života poznato je da se pojam “vladavina prava” svestrano i svakodnevno rabi u pravnoj literaturi, tiskanim i elektronskim medijima, radiju, televiziji te mnoštvu domaćih i međunarodnih dokumenata koji dotiču razna politička, ekonomska i pravna pitanja. U Republici Hrvatskoj vladavina prava najčešće se spominje u negativnom kontekstu, redovito onda kada mediji objave informacije o nekoj sudskoj odluci, aferi ili kriminalnim radnjama pojedinaca ili skupina ljudi. Autoru je još uvijek u živom sjećanju rasprava sa studentima u “book caffe-ima” preko puta matičnog Fakulteta iz vremena kada su se s nestrpljenjem očekivale nove Facebook objave pravomoćno osuđene osobe koja je netom prije izricanja prve osuđujuće presude prešla državnu granicu i skrasila se u Bosni i Hercegovini. Dakako, taj konkretan slučaj nije jedini slučaj o kojem se izvještava i raspravlja u formi “skandala”, “afere”, “pravnog apsurda” i sličnih izraza i jezičnih konstrukcija. Svim građanima koji prate vijesti i medije poznato je kako postoji cijeli niz postupaka i pravnih situacija uz koje se vežu nedoumice i upitnici i na koje se rijetko pružaju bilo kakvi, a kamoli razumni odgovori ili projekcije uspjeha određenih pravnih akcija i aktivnosti (primjerice vođenja postupaka za koje je dosta izgledno da ćete ih izgubiti kao što je svojevremeno izgubljena arbitraža u Švicarskoj protiv kompanije MOL hrvatske porezne obveznike koštala desetke milijuna dolara).  Aktivnost sudova nije jedina koja je pogođena incidentima i aferama. Posljednja događanja u samom vrhu DORH-a i USKOK-a kojima su građani mogli svjedočiti ispred malih ekrana također ne doprinose povjerenju građana u pravosudne institucije i nema sumnje da takvi događaji dodatno potkopavaju bilo kakav spomen vladavine prava u njegovom idealnom i pozitivnom kontekstu. Osim toga, takve pojave pokazuju da problemi ne postoje samo u vezi s postupanjem sudova, već i u postupanju drugih tijela koja sudjeluju u vršenju funkcije pravosuđenja te s polugama vlasti koje vrše neki oblik kontrole nad radom tih tijela.

Ipak, treba uzeti da konkretni slučajevi i njihovi repovi nisu dobar instrument već samo indikator za davanje ocjene o stanju vladavine prava i prilikama u pravosuđu. Kvalitetne analize iziskuju cjelovitu snimku i procjenu stanja jer je stara, možemo reći „klinička zakonitost“ da kvalitetno liječenje zahtijeva postavljanje jasne kliničke slike, dakle slike koja će u konačnu prosudbu uključiti niz dostupnih spoznaja i podataka. Tako činjenica da hrvatsko pravosuđe na godišnjoj razini obrađuje golemu količinu predmeta može sugerirati da su pojedinačne afere i loše odluke iznimke te da pravosuđe u cjelini radi dobar posao, dok vladavina prava predstavlja nešto čemu se kontinuirano teži kroz stvaranje pretpostavaka za njezino konačno ostvarenje, a to opet nije isključivo stvar pravnog sustava, organizacije pravosuđa i kvalitete zakona, već i niza drugih, u naravi političkih čimbenika. Radi boljeg razumijevanja daljnjih redaka važno je uvodno ponoviti što je vladavina prava i što ona danas u kontekstu modernog liberalnog društva predstavlja i znači. Studenti prava, diplomirani pravnici, pravosudni i politički dužnosnici te posebno profesori prava ne bi smjeli imati odviše nedoumica ili problema raspravljati o temeljnim značajkama vladavine prava kao i onome što se nalazi u samoj srži ovog općeprihvaćenog ideala, ovo neovisno o činjenici da je u literaturi, a posebno u političkoj praksi termin vladavina prava katkada nejasan i/ili dosta ekstenzivno interpretiran. 

Vladavina prava

S vladavinom prava studenti prava susreću se rano, već tijekom prve godine studija kada slušaju predavanja i uče materiju starih etabliranih kolegija poput Teorije prava i države, Ustavnog prava te kolegije iz pravne povijesti. Studenti tada dolaze u priliku slušati o različitim konceptima koji su se vezivali za vladavinu prava pa tako, primjerice, studenti Pravnog fakulteta u Osijeku iz udžbenika pokojnog profesora Duška Vrbana “Država i pravo” uče da je da je jedan od najvažnijih elemenata pravne države te ujedno najučinkovitiji mehanizam ograničenja vlasti postupanje prema pravu, postojanje pravnog sustava i svojevrsna premoć općenormativnih akata ili zakona koji sprečavaju samovolju javne vlasti i postupanje na štetu ili u korist pojedinaca. Riječ je o konceptima koji se mogu ekstrahirati iz sadržaja oba za vladavinu prava ključna pojma koji se u engleskom i njemačkom jeziku javljaju kao  – “The Rule of Law” i “Rechtsstaat”. Spomenuti pojmovi nisu istoznačnice niti se u pravnoj povijesti razvijaju i pojavljuju istodobno. Vladavina prava se prvotno javlja još u tekstovima starogrčkih filozofa, dok se „Rechtstaat“ pojmovno i teoretski uobličava tek krajem XVIII. stoljeća s ciljem objašnjavanja fenomena moderne države koja ima monopol nad stvaranjem prava.  S vremenom oba su se pojma konceptualno profilirali kao instrumenti i simboli otpora prema nastojanjima izvršnih vlasti da putem propisa i svojih arbitrarnih odluka ograničavaju temeljna prava i slobode i štetno djeluju na temeljne društvene vrijednosti poput slobode, jednakosti, pravnog pluralizma, društvene tolerancije i drugih danas etabliranih vrijednosti. Kao ključni mehanizam za uspostavu društva u kojemu postoji vladavina prava često se navodi uvođenje i postojanje jasnih procedura za donošenje propisa kako bi se osigurala njihova sukladnost s temeljnim društvenim vrijednostima te omogućavanje tijelima koja su neovisna o zakonodavnoj vlasti da izvrše provjeru kvalitete i smislenosti novih normativnih rješenja (sve ovo, dakako, podrazumijeva čvrstu i jasnu razdiobu vlasti).  Ako govorimo o vladavini prava u institucionalnom smislu tada prvenstveno govorimo o potrebi da pravni sustav i država budu ustrojeni na način da spremno i bez iznimke sankcioniraju sve one koji se ne pridržavaju propisanih pravila. U procesnom smislu vladavina prava podrazumijeva odsustvo arbitrarnosti u postupanju sudova i drugih tijela koja odlučuju o pravima i obvezama te postojanju kaznene odgovornosti, a kada je riječ o vladavini prava u supstancijalnom smislu tada na umu trebamo imati neraskidivu vezu između vladavine prava i ljudskih prava te opću odredbu prema kojoj su svi pred zakonom jednaki (potonje se uklapa i u koncept institucionalne vladavine prava). Ispada da je taj posljednji, supstancijalni aspekt vladavine prava ujedno i najkompliciraniji zato što propisi mogu biti loši, takvi da ne ostvaruju savršen balans između prava i pravde što tada otvara cijeli niz drugih pitanja i problema.

Na međunarodnom planu primjetna je tendencija da se vladavina prava stavlja u izravnu vezu s ekonomskim razvojem i razvojem međunarodne trgovine, dok se na unutrašnjem planu ocjena vladavine prava danas redovito povezuje s odsustvom koruptivnih praksi u svim sferama vođenja države i funkcioniranja državnih tijela,  osiguranju pristupa neovisnim i nepristranim sudovima te sa sposobnosti sudova da svoja ovlaštenja i dužnosti izvršavaju učinkovito i kompetentno i propise primjenjuju na jedinstven način.     

World Justice Project, organizacija koja redovito objavljuje i financira publikacije na temu vladavine prava indeks vladavine prava vrednuje prema percepciji i iskustvima poslovnih organizacija i građana s pravosudnim tijelima što je u skladu s istraživanjima koje provodi Europska komisija. Upravo se Europska komisija u posljednje vrijeme značajno angažirala u cilju promocije vladavine prava svjesna da prijetnje vladavini prava izravno potkopavaju pravni sustav i funkcioniranje Europske unije. Jedan od temeljnih zahtjeva koje Europska komisija postavlja je da sva tijela javne vlasti uvijek djeluju u okviru ograničenja utvrđenih zakonom, u skladu s vrijednostima demokracije i temeljnih prava te pod nadzorom neovisnih i nepristranih sudova. Zbog velikih problema s vladavinom prava u pojedinim važnim državama članicama Komisija je formirala jedan potpuno novi instrument koji se naziva Izvješće o vladavini prava s ciljem praćenja pozitivnih i negativnih promjena u četiri temeljna stupa ključna za vladavinu prava: riječ je o pravosudnom sustavu, borbi protiv korupcije, praćenju stanja u vezi medijskog pluralizma te institucionalnih pitanja povezanih s diobom vlasti.

U Republici Hrvatskoj vladavina prava je 1990. godine ustanovljena kao najviša vrednota ustavnog poretka. Kasnije je ustavni spomen vladavine prava podrobnije ekspliciran u odluci  Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 2000. godine kada je Ustavni sud zauzeo stav da je vladavina prava više od samog zahtjeva za postupanjem u skladu sa zakonom i da ona uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona jer vladavina prava nije samo vladavina zakona, već vladavina po pravu u smislu potrebe da se osigura ustavnost zakona i njihova sadržaja; da u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve; da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje kao i to da se vladavina prava ne smije poistovjećivati samo za zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti.

Iz takvog izričaja Ustavnog suda lako je zaključiti da vladavina prava predstavlja puno više od pukog postupanja po zakonu kojega je pripremila i predložila izvršna vlast te najčešće samo mehanički izglasao parlament, dakle nije riječ samo o tome da pravni sustav države počiva na zakonima i drugim propisima. Ukupnost normativnog okvira, baš kao i tumačenja pojedinačnih propisa moraju biti u skladu s temeljnim principima pravnog kruga kojemu se pripada ili teži pripadati, a to po prilici stvari zahtijeva ne samo sposobnost sudova da prate razvoj prava i prakse na domaćem i komparativnom pravu, već i da kontinuirano propituju stanje u društvu i njegov razvoj te da se interpretaciji zakona nipošto ne pristupa odviše formalistički.

Ne ulazeći u daljnje elaboracije jer za njih u ovom kratkom tekstu nema mjesta možemo zaključiti da je vladavina prava pojam, ideal i načelo koje je za pravnike fundamentalno i po vrijednosti najviše rangirano, uz bok pravdi, ljudskim pravima i slobodama te još ponekim ključnim pojmovima i idealima važnima za pravilno funkcioniranje modernog društva. Kada govorimo o vladavini prava ne govorimo samo o vladavini zakona jer zakoni mogu biti loši, već o sustavu u kojemu se zakoni tumače teleološki na način da se vodi računa o poželjnim društvenim vrijednostima, u kojoj su oni jednaki za sve, a pravne posljedice nepridržavanja pravila i određenih pravnih stanja izvjesne.   

S obzirom da se upravo postojanje učinkovite pravne zaštite ključno za očuvanje vladavine prava potrebno je u sljedećem koraku provjeriti što nam dostupni podaci govore o stanju u našem sudstvu te općenito aktivnosti pravosuđa u Republici Hrvatskoj.

O stanju u pravosuđu

Opća spoznaja jest da je stanje u pravosuđu u Republici Hrvatskoj loše. Evo samo nekih činjenica: EU Justice Scoreboard koji predstavlja jedan komparativni informativni alat za skiciranje stanja kvalitete, učinkovitosti i neovisnosti nacionalnih pravnih sustava Republiku Hrvatsku pozicionira na posljednja mjesta na listi država članica EU kada je u pitanju percepcija građana i poslovnih organizacija o neovisnosti sudova i sudaca, a kao glavni razlog za takvu percepciju navodi se dojam da Vlada i političari zadiru u rad sudova i vrše pritisak na suce što se problematizira i u posljednjem Izvješću o stanju vladavine prava u Republici Hrvatskoj; u drugim indeksima, poput onog globalne konkurentnosti koji izrađuje World Economic Forum hrvatsko pravosuđe također dobiva lošu ocjenu pa kada je u pitanju vladavina prava i pravosuđe Hrvatska zauzima katastrofalne pozicije na ljestvici; Europska komisija u svojim izvješćima o napretku o provedbi strukturalnih reformi redovito kritizira stanje u hrvatskom pravosuđu navodeći da se ostvaruju samo ograničeni napreci u skraćivanju sudskih postupaka kao i da unapređenje kvalitete pravosudnog sustava ostaje izazov; Europska komisija za učinkovitost pravosuđa (CEPEJ) u svojim izvješćima prikazuje da je vrijeme potrebno sudovima da donesu presudu u građanskim i trgovačkim parničnim predmetima u Republici Hrvatskoj skoro 400 dana za prvostupanjsku odluku što predstavlja jedno od najduljih trajanja postupaka među državama članicama EU; u recentnim statistikama Europskog suda za ljudska prava Hrvatska stoji veoma loše s izuzetno visokim brojem presuda u kojima se utvrđuje povreda konvencijskih prava; naš akademik Jakša Barbić na konferenciji o vladavini prava u organizaciji Akademije pravnih znanosti Hrvatske govori o pravnom sustavu koji se nalazi u rasutom stanju, prepunom kontradikcija i čudnih prijevoda propisa, pravosudnom sustavu u kojemu je nemoguće prognozirati ishod spora te o sustavu o čijem radu javnost nema saznanja čime se čini opasan otklon od starog postulata Lorda Hewarta „Justice must not only be done, but must also be seen to be done“; naš novoizabrani predsjednik suda Radoslav Dobronić u svojem programu rada kandidata za poziciju predsjednika Vrhovnog suda spominje nasušnu potrebu da se sredi sudska praksa i da se jednom donesene odluke o nekom pitanju kasnije primjenjuju bez ikakvih izuzetaka obrazlažući svoj stav činjenicom da samo zemlje koje su to uspjele postići mogu biti razvijene i imati potrebnu razinu pravnog reda; naši praktičari odvjetnici govore o različitim problemima u primjeni zakona pri čemu na mnoge ukazuju tijekom zastupanja stranaka u postupcima (u tom smislu dovoljno je pogledati izdanja časopisa “Odvjetnik” koji izdaje Hrvatska odvjetnička komora); ispada da u mnogim situacijama niti sama država ne vjeruje domaćem pravosuđu jer je poznato da se međunarodne investicije nerijetko preferiraju na različite načine pa se u posebnim ugovorima sa stranim investitorima i vlasnicima redovito nalaze klauzule koje isključuju nadležnost državnog pravosuđa pa u tom smislu i ne treba čuditi trenutna niska razina percepcije neovisnosti pravosuđa od strane građana.  U konačnici ovdje možemo spomenuti i činjenicu kako je pravosuđe opterećeno s pregršt skandala, afera i krimogenih radnji koje vjerojatno nikada ne bi bile otkrivene da ih nisu otkrili i prikazali mediji, činjenicu koja je možda običnim građanima i najbliža s obzirom na relativno česta medijska izvještavanja o problemu, a svemu možemo pribrojiti (klinička) saznanja da se brojni građani opravdano žale na učinkovitost rada i prakse sudova i drugih državnih tijela kada je riječ o njihovim predmetima.   

Vlada Republike Hrvatske ima malo drukčije viđenje problema. Vlada ističe sasvim sigurno točnu konstataciju da incidenti i kriminalne radnje osoba koje rade u pravosuđu predstavljaju pojedinačne ekscese s obzirom na visok broj predmeta koje pravosuđe ima u radu, redovito se ističe niz pozitivnih pomaka poput digitalizacije dijela poslovanja, ulaganja u sudske zgrade, kontinuiranog rada na pripremi reformskih aktivnosti i pripremi zakona radi unaprjeđenja sustava i slično. Kako to primjećuje predsjednik Vrhovnog suda Dobronić u svom programu rada, iako se u posljednje vrijeme otvoreno govori o tome da pravosuđe predstavlja jednu od najslabijih točaka hrvatskog državnog ustroja, sudbena vlast zauzimajući obrambeni stav staje uz bok Vladi pozivajući se na određene statističke podatke kao dokaz o radu i uspješnosti u radu sudova. Ti statistički podaci su mahom izraženi u izvješćima koje predsjednik Vrhovnog suda na godišnjoj razini podnosi Hrvatskom saboru. Istina je, pak, da su dostupni statistički podaci u mnogim pogledima manjkavi te da dana statistika nije dovoljno precizna i dobra. Nije riječ o tome da su dane pogrešne informacije o broju predmeta u radu te o tome da taj broj predmeta doista nije visok, već o tome da nije učinjena njihova precizna analiza i klasifikacija uključujući i onu prema njihovom sadržaju. Primjerice opći pregled kretanja predmeta prema vrsti iz Izvješća predsjednika Vrhovnog suda o stanju sudbene vlasti za 2020. godinu otkriva da u broju kretanja predmeta pretežu predmeti koji nisu parnične naravi (kao uglavnom najzahtjevniji predmeti za rješavanje), već zemljišnoknjižni, ovršni i drugi predmeti koji se mahom rješavaju bez provođenja rasprave i potrebe da se stranke pojavljuju u sudu. Nadalje, kada je riječ o parničnim predmetima uopće ne postoji analiza i naznaka činjenice da je puno predmeta činjenično i pravno identično, a riječ je o predmetima koji se godinama kvase na sudovima unatoč postojanju cijelog niza konačnih odluka s precedentnim učinkom.  Notorna je činjenica da je na naše sudove samo u ovom pandemijskom razdoblju pristiglo više desetaka tisuća sindikalno iniciranih pojedinačnih tužbi zaposlenika javnih službi, prije smo imali masovni priljev predmeta vezanih uz isplatu božićnica, regresa i razlika u plaći, a još uvijek imamo ogroman broj postupaka vezanih uz kredite denominirane u švicarskim francima. Samo za ilustraciju: mediji prenose informaciju prema kojoj je Općinski sud u Splitu u mjesecu siječnju 2020. godine zaprimio više radnih sporova nego cijele 2019. godine. Iako veoma upitnog domašaja, s velikim potencijalom za nanošenje direktnih (proračun) i indirektnih šteta (funkcioniranje sustava), nastojanja da se predmeti koji su davnih dana odlučeni i za koje znamo kako će završiti svejedno provuku po sudovima teško mogu biti opravdani bilo kakvim računicama i kalkulacijama na strani tuženika (ovo prvenstveno iz perspektive funkcioniranja pravosuđa i dobrobiti za sustav). Jednako tako trebamo znati da postoji nevjerojatna količina parničnih predmeta u kojima su tužitelj i tuženik firme koje djeluju unutar iste grupe jednog vlasnika (ovo je primjerice situacija kada jedna firma iz sastava Hrvatskih željeznica tuži drugu ili pokreće neki drugi dugotrajni i skupi postupak) ili, pak, kada se vode iscrpljujuće i dugotrajne parnice između jedinica lokalne uprave i samouprave i/ili same države i javnopravnih tijela. Kamate, sudski troškovi i druge štete kojima rezultira takvo jedno stanje očito nikoga ne zabrinjavaju.  

U situaciji visokog priljeva predmeta vlast prvenstveno mora učiniti analizu treba li o svim tim predmetima odlučivati sud, a ukoliko treba tada je potrebno analizirati je li potrebno i na koji se način može provesti daljnja trijaža odnosno stimulirati stranke da se neki predmeti okončaju sporazumno umjesto na sudu.    

Nažalost, već sam spomen reformi, napretka i poboljšanja pravosuđa među zainteresiranom javnošću izaziva resantiman i skepsu. Svima je poznato da protekle reforme i reformski zahvati nisu doveli do suštinskih promjena i značajnog napretka, u naravi promjena koje bi od pravosuđa doista učinile moderan i učinkovit SERVIS za građane i pravne osobe.  Što je potrebno i je li uopće moguće nešto odmah učiniti kako bi se stanje u kratkom roku popravilo jest pitanje za milijun dolara. Naime, neki komplicirani mehanizam je lako pokvariti, ali teško pravilno i kvalitetno nanovo posložiti. Pravosuđe je upravo jedan veliki mehanizam na čiju pravilnu funkcionalnost utječe cijeli niz čimbenika, u naravi samostalnih no ipak međusobno povezanih kotačića koji zajedno čine jedan veći stroj.

Međutim, ipak se bez velikog i dubioznog promišljanja može reći što je moguće odmah ili u relativno kratkom vremenskom roku poduzeti kako bi se neke stvari u dogledno vrijeme popravile. Naprimjer svi znamo da je pravo kao i mnoge druge djelatnosti pogođeno digitalizacijom. Postojanje sveprisutne digitalizacije, sve moćniji programi i sustavi koji će u budućnosti funkcionirati na principu umjetne inteligencije ne znači nužno da je poželjno sve pravosudne procese digitalizirati pa tako i sve rasprave početi održavati putem videokonferencije na daljinu. S druge strane nema nikakvog smisla izmijeniti propis i uvesti pravilo u tonskom snimanju rasprava pred sudom pa imati situaciju da više od deset godina nakon stupanja na snagu nove odredbe sudovi i dalje ne snimaju ročišta iako je riječ o iznimno korisnom alatu koji može pomoći prilikom ocjene iskaza i ustanovljenja što je doista izrečeno i prigovoreno tijekom postupka.  Isto tako nije normalno niti dopustivo da se odluke sudova ne mogu pronaći i vidjeti na sudskim web stranicama. Ukoliko se posjete stranice županijskih sudova tada je lako uvidjeti da se pod izbornicima sudske prakse rijetko mogu pronaći korisne, u praksi uglavnom nikakve informacije, ovo unatoč tome da je jedna od važnih okolnosti za upućivanje priziva najvišem sudu okolnost da niži sudovi produciraju nejedinstvenu praksu. Nažalost u tom smislu Republika Hrvatska jako zaostaje i takvo stanje nije dobro za pravnu sigurnost pa je nužno čim prije poduzeti radnje kako bi se sve sudske odluke adekvatno objavljivale na internetu. Ima li smisla sadašnju strukturu i brojnost sudova održavati ako znamo da postoje stalne službe u čijim zgradama sanitarni čvorovi sliče onima na neodržavanim stadionima što, dakako, predstavlja manje važan aspekt od onoga da prostorna organizacija sudovanja treba biti takva da omogućava kvalitetan protok pravnog znanja i informacija između sudaca i vijeća, a nipošto takva da permanentno obrazovanje sudaca te dostupnost temeljne literature i databaza podataka budu iznimka umjesto pravilo.  U tom smislu održavanje stalnih službi s malim brojem sudaca treba čim prije prekinuti i brojno stanje sudova prilagoditi stanju cestovne povezanosti i geografskim specifičnostima hrvatskih krajeva.  Hrvatska ne može i ne smije imati previše sudskih centara jer smo mala država koja prostornu organizaciju sudova mora prilagoditi svojim specifičnostima i postojećim okolnostima.

Kvalitetu sudovanja također treba unaprijediti, a to se može učiniti samo ukoliko se razvije opća svijest o naslonjenosti hrvatskog pravnog sustava na germanski pravni krug i pravni sustav EU, uz adekvatno proučavanje nalaza iz prakse Europskog suda za ljudska prava. Postoji bojazan da je zaostajanje hrvatske pravne prakse i teorije za komparativnim uzorima toliko uznapredovalo da se doista može govoriti o malformaciji koja će se sanirati tek kada se shvati važnost interpretacije pravnih normi kroz prizmu temeljnih pravnih načela te spozna potreba da suci budu ne samo neovisni i nepristrani, već i prikladno profesionalno kreativni. Jasno je kako se ovdje navode samo neki razlozi zbog kojih je hrvatsko pravosuđe zašlo u stranputicu. U skladu s konceptom kompleksnog stroja koji se sastoji od niza kotačića i na koji utječe cijeli niz čimbenika rješenje nastalog stanja treba tražiti u kombinaciji mjera koje će iznjedriti jedan novi način „case managementa“, kontinuiranu samostalnu i skupnu edukaciju sudaca i općenito pravosudnih djelatnika, smanjenu gustoću i drukčiju teritorijalnu organizaciju sudova, uporabu modernih digitalnih rješenja, eventualno uvođenje porotnog sudovanja u nekim vrstama postupaka te jedno novo propitivanje uloge sudova što bi idealno moglo rezultirati selektiranjem pravnih problema i situacija koje bi stranke rješavale u sudskim postupcima. Ne postoji samo jedan uzrok nastalog stanja pa u tom smislu cjelovito rješenje ne treba tražiti u promjeni jednog ili samo nekolicine elemenata.   

Pesimistička predviđanja glede mogućnosti da se dogode pozitivne i relativno brze promjene ipak ne trebaju nadvladati optimistička nastojanja da se učine korisni iskoraci. Statistički podaci pokazuju kako je hrvatsko pravosuđe jako dobro kadrovirano (Hrvatska je među državama s najvećim brojem sudaca među zemljama članicama Vijeća Europe), a zahvaljujući financijskoj pomoći iz Europe u okviru plana za oporavak od pandemije već su rezervirana velika sredstva koja bi se trebala utrošiti za poboljšanje pravosuđa. Budući da su dosadašnja ulaganja i reforme pokazale da pogrešna terapija ne može imati povoljan učinak na pogrešno dijagnosticirano stanje od odlučne važnosti je da se razmotri kakva terapija nama treba, a to nije moguće bez precizne detekcije bolesti. U protivnom napredak će izostati, a vladavina prava ostati nedostižan ideal, puka formulacija pogodna za uporabu u dnevno-političke svrhe.      

Vladavina prava i pravno (kliničko) obrazovanje

Pravno obrazovanje u Republici Hrvatskoj nalazi se u dubokoj krizi koja je dodatno produbljena s pandemijom i provođenjem virtualne i/ili hibridne nastave. Razlozi za nastalu krizu su višestruki, ali nema sumnje da je temeljni razlog koji je doveo do sadašnjeg stanja nesposobnost da se shvate promjene koje se događaju u društvu, potom promjene u pravu i pravnom sustavu te naposlijetku način na koji pravo funkcionira u praksi, a ponešto bi se možda moglo pripisati običnom oportunizmu, nedostatku međunarodnog iskustva, promociji interesa organizacija radi bolje realizacije pojedinačnog interesa naspram promocije interesa studenata itd. Situacija u kojoj su se našli tj. našla većina pravnih fakulteta i drugih škola koje provode obrazovanje u segmentu prava, a riječ je o upisivanju znatno manje studenata nego što je to odobreno politikom kvota već samo po sebi govori o razmjerima problema koji će u budućnosti dodatno eskalirati. Postoji opravdana bojazan da bi konačni rezultat mogao biti takav da će za pravo optirati samo mali broj neodlučnih i temeljnim znanjem slabo potkovanih srednjoškolaca nesposobnih za široku kritičku diskusiju što će potencijalno dovesti do daljnjeg dezavuiranja kriterija koji su posljednji udar doživjeli s uvođenjem virtualnih i hibridnih nastava i s tim povezanih praksi.

Svođenje pravnog obrazovanja na niske grane dovelo je do toga da je vrijednost “kile mozga” diplomiranog pravnika bez dodatnih i posebnih znanja danas u našim ekonomskim okolnostima mala.  Svima upućenijima je poznato da osobe osposobljene za poslova u sektoru zdravstva, građevinarstva, strojarstva, računarstva i informacijskih tehnologija, ali i nekih sasvim prozaičnih (zanatskih) zanimanja poput pripreme hrane i nekih drugih mogu na godišnjoj razini ostvariti puno bolje financijske probitke nego uzoran pravnik početnik. Predmetno stanje je općepoznata činjenica što otvara mogućnost da u narednom vremenu interes za studiranje prava dodatno padne ili, u najbolju ruku, nastavi oscilirati niskim razinama iako treba znati kako pravo nikada nije niti će biti loš izbor s obzirom na činjenicu da je pravo studij koji (za razliku od mnogih studija) pruža ipak relativno širok dijapazon mogućnosti, nažalost bitno ograničen u prekograničnom i međunarodnom kontekstu s obzirom na programe koji se trenutno nude.

Ono što je važno shvatiti je da nije začuđujuće i nelogično kada prevelika produkcija u državama slabe ekonomije uz druge faktore koji mogu postojati unutar specifičnog sektora dovede do pada vrijednosti cijene rada određenih zanimanja. Svojevremeno je predsjednik Hrvatske odvjetničke komore apelirao da se shvati kako je Republici Hrvatskoj dovoljan jedan pravni fakultet s obzirom da odvjetništvo nema kapacitete zaposliti sve koji završavaju pravni studij. Štoviše, mora biti jasno kako za mnoge poslove iz sektora odvjetništva i pravosuđa koji se danas obavljaju ne trebate nekoga tko je diplomirao pravo već radnika koji je sposoban uredno administrirati predmete i raditi neke druge poslove.  Način na koji funkcionira sustav u pojedinim svojim elementima može se lako naučiti i dokučiti i za to nije potreban nikakav petogodišnji fakultet. Naravno, rad u državnim i lokalnim upravnim tijelima za diplomirane pravnice i pravnike uvijek predstavlja mogućnost i opciju međutim nije isključeno da će se konačno ustanoviti kako rast broja zaposlenih u institucijama, ustanovama i tijelima koja su financijski naslonjeni na državni proračun ima svoje organske limite jer i ptice na grani znaju da u Hrvatskoj imamo previše organizacija i jedinica koje postoje radi ljudi koji su u njima zaposleni, a ne radi učinkovitog obavljanja posla i servisiranja korisnika.  Nije riječ samo i isključivo o zapošljivosti mladih pravnika jer je lako moguće da će u budućnosti radnih prilika i za stare i za mlade biti mnogo na raznim stranama. Nije nezamislivo da se pravnici počnu okretati drugim poslovima (treba provjeriti je li to već sada slučaj), ovo primarno zbog promjena prilika na tržištu rada uvjetovanih lošom demografskom situacijom, međutim tada se postavlja pitanje je li uopće imalo smisla godinama studirati pravo ili je trebalo optirati za neki drugi studij i zanimanje.  

Idealan pravnik je danas je osoba širokih pogleda i nazora, osoba sposobna voditi argumentima potkovanu kritičku diskusiju, osoba koja je nakon završetka studija sposobna uzeti neki prosječno složen predmet u rad i na njega dati odgovarajuće rješenje u materijalnopravnom i postupopravnom pogledu (ovo neovisno o tome o kojoj temeljnoj pravnoj grani govorimo).   

To je upravo ono što se radi u okviru pravog kliničkog obrazovanja i Pravne klinike Pravnog fakulteta u Osijeku OSIJEK PRO BONO – nastoji se studente upoznati sa svakakvim pravnim situacijama s kojima su stvarni ljudi suočeni nakon čega oni imaju zadatak proučiti njihov predmet i pružiti im odgovore. Ako imamo na umu način na koji je mahom strukturirana nastava na našim Fakultetima tada ćemo uvidjeti da je premalo, ako uopće, naglasak na judikaturi i pravnoj praksi kao bazi za proučavanje i učenje prava, dakle sustavu koji počiva na propitivanju raznih stvarnih i izmišljenih slučajeva i situacija koje potom iziskuju promišljanje i raspravu. Pozitivno pravo se najbolje uči kroz izučavanje konkretnih situacija i predmeta, puno bolje nego iz prezentacija, skripti i knjiga koje ne spominju praktičnu komponentu. U ovakvom sustavu pravnog obrazovanja koji mi njegujemo lako se može dogoditi da netko završi pravni fakultet, a nije u stanju napraviti obradu nekog konkretnog slučaja, evocirati žalbene razloge na općenitoj razini ili rezonirati tipove sudskih postupaka, nešto reći o hijerarhiji izvora prava u pojedinim društvenim odnosima,  napisati dopis ili podnesak u nekoj jednostavnoj pravnoj stvari, imati osjećaj o ulozi pravnih načela u sustavu prava ili bar svijest o odnosu hrvatskog i europskog prava koje nas polako preuzima ili naprosto primjereno komentirati neko društveno i pravno stanje.  Stoga je jako važno da studenti koji studiraju pravo prema pravu gaje kakvu-takvu simpatiju te da pokazuju spremnost na saživljenje s pravom pa kliničko obrazovanje treba sagledavati kao korisno i u tom pogledu. Ono ima veliki kapacitet senzibilizirati studente za probleme u društvu i omogućiti im da vide što se sve događa u društvu i pravnoj praksi.  

Ako gornje retke pokušamo staviti u kontekst s vladavinom prava tada valja reći da vladavina prava ne može egzistirati u sustavu gdje pravo može upisati svatko i gdje ne postoji stroga vanjska post festum kontrola elementarnih pravnih znanja i sposobnosti. Dakle, realizacija vladavine prava osim reforme pravosuđa podrazumijeva i bitnu promjenu u načinu podučavanja studenata te u tom smislu novo strukturiranje nastavnih sadržaja i kriterija. Studente treba prestati lagati i treba im od početka prikazivati što pravo doista jest pa tako napokon treba otvoreno reći da je sudska praksa jako važan izvora prava, nipošto supsidijaran zato što danas živimo u EU koja štuje sistem presedana.  Studentima treba objasniti i pokazati i to da je naš pravni sustav u velikom neredu, da se događaju mnoge nepoštene prakse, postoji puno nelogičnosti i snalaženje u cijeloj priči, golemoj masi propisa i kojekakvih odluka niti najboljima i najiskusnijima više nije lako što ne znači da ne treba stremiti ka tome da se učini sve kako bi se studenti osposobili za navigaciju kroz pravni sustav u postojećim okolnostima. To je također moguće napraviti samo ukoliko se svestrano potiče kritičko mišljenje i diskusija te učenje na bazi problema i primjera.

Ako uzmemo da je dio onoga što je prethodno rečeno točno tada nema sumnje da je vrijeme za bitne promjene u sustavu pravnog obrazovanja čime bi se posredno potaknuli i pozitivni trendovi u uspostavi države vladavine prava.

Izv. prof. dr. sc. Zvonimir Jelinić